Bio jednom jedan lav koji je živio u šumi gdje je stalno puhao vjetar. Taj je vjetar utjecao na sve što je vidio, pa tako on nije znao da list na grani može mirovati ili da voda može biti bez valova na svojoj površini.

       Jednog je dana otišao u lov u šumu gdje nikada ranije nije bio. Zabavljao se loveći dok nije ožednio te krenup kući. Na putu kući osjetio je jedan predivan miris. Bio je to miris najbolji miris vode koji je mogao postojato. Tako hladan i svjež, tako privlačan. Odmah je krenuo za tim mirisom i ugledao jedno jezerce.
       „Ovo je sigurno čarobno jezero“, pomislio je ugledavši njegovu mirnu površinu glatku poput zrcala. „Kakvog li je tek okusa ova voda?“

       Brzo se približio vodi, no čim je nagnuo nad jezerce ugledao je u njemu drugog lava i uplašio se.

„Ovo je sigurno njegova voda“, zaključio je i odmaknuo se od jezerca.

Pričekao je neko vrijeme da se drugi lav napije vode i ode, te se vratio. No, drugi lav je još uvijek bio tamo.

„Otjerati ću ga!“ sjetio se.

Prišao je jezercu, razjapio svoju čeljust i glasno zarikao. No, drugi lav učinio je isto, te se naš lav još više uplašio. Razmišljao je što da učini, jer žeđ je bila sve jača.