Bilo jednom davno jedno naselje na dnu velike i snažne rijeke. Mala bića koja su živjela u tom naselju, neovisno o tome jesu li bila mlada ili stara, bogata ili siromašna, laka ili teška, dobra ili zla, imala su istu sudbinu. Držati se za nešto cijeloga svoga života, jer struja te rijeke išla je svojim tokom poznavajući samo svoje potrebe. Tako je svako biće od rođđenja učeno držati se za granje ili kamenje u vječnom toku te rijeke.

       Ali među njima postojalo je jedno drukčije biće. To je biće jednog dana reklo: „Dosta mi je toga da se uvijek držim za nešto! Iako to ne mogu vidjeti, duboko sam uvjeren da ova rijeka zna kamo ide. Pustit ću joj da me odnese kamo god želi, jer i to je bolje nego umrijeti od dosade vječno se držeći za nešto.“

       „Budalo! Samo se ti pusti, pa kad te uhvati i baci na stijene, umrijeti ćeš brže nego što bi od dosade“, uslijedio je odgovor ostalih.

       Ali to biće nije ih poslušalo. Duboko je udahnulo i prepustilo se riejci da ga nosi. Rijeka ga je ponijela, zakovitlala i bacila prema stijenama te u zadnjem trenutku, pred same stijene, podigla prema vrhu rijeke.

       Sva bića iz naselja, koja ga nisu poznavala, povikala su: „Gledajte! Čudo! Biće koje je naše, a leti!! Pogledajte! Stigao je spasitelj da nas izbavi!“

       „Nisam ja spasitelj. Rijeci nije ništa draže nego da nas oslobodi, samo ako skupimo hrabrosti i to joj dozvolimo. To putovanje, ta pustolovina, naša je istinska zadaća. Pustite svoje granje i kamenje i pridružite mi se.“