retpostavljam da je ovaj naslov izazvao različita razumijevanja, no ovo je samo moj osvrt na često pitanje zašto koristim izraz terapija umjesto psihoterapija.

       Izraz psihoterapija implicira bavljenje samo psihom, a to po meni nije točno jer je psihoterapija proces u kojem se možemo baviti i tijelom isto koliko i umom, samo je pitanje nivoa svjesnosti toga. Nekada se to radi svjesno i namjerno, nekada ne.

       Naš, zapadnjački, stil života naučio nas je na odvajanje uma od tijela do te mjere da je nerijetko ljudima čak i čudno kako to dvoje može biti povezano, dok u nekim kulturama čak postoje i riječi koje znače cjelinu tijela i uma. Ta cjelina je nešto što smatram jako važnim u psihoterapijskom radu.

       Kada sam, s kolegicom, na jednom seminaru istraživao taj spoj uma i tijela ostao sam fasciniran kolika interakcija postoji između njih; koliko umom (i umnim metodama) možemo utjecati na tijelo, a i koliko kroz tijelo možemo utjecati na naše mentalno stanje. Iskustva koja sam stekao zauvijek su promijenila moja razmišljanja i navela me da tijelu (i njegovim reakcijama) počnem pridavati važnost koju zaslužuje.

       Tjelesna psihoterapija, kao psihoterapijski pravac ili način rada, može biti osjetljivo područje jer iziskuje fizički kontakt psihoterapeuta i klijenta, a to je uvijek problematično. Osobno to ne radim, ali u radu pridajem važnost tijelu na način da i tjelesne informacije doživljavam bitnim poput onih mentalnih, ako ih uopće možemo tako razdvajati. Što klijent osjeća u nekom dijelu tijela u nekim situacijama ili za vrijeme nekog procesa psihoterapijskog rada može biti izuzetno bitno i korisno, a na kraju krajeva hipnoterapija otvara izvanrednu mogućnost istraživanja i mijenjanja sebe kroz tijelo bez one riskantne note fizičkog kontakta.

       I to je razlog zašto preferiram izraz terapija. On implicira bavljenje čovjekom u njegovoj cjelini, a ne samo njegovim umjetno stvorenim segmentom.