ojam psihoterapije, definiran na onaj dosadni školski način, znači jednosmjeran odnos između najmanje dvije osobe sa zadanim ciljem koji se želi postići pri čemu se koriste određene psihološke metode i tehnike. Pod to spada smanjenje emocionalne napetosti, pružanje novih informacija, zadavanje zadataka, povećanje nade i očekivanja u promjene, itd. A sve to s ciljem postizanja uvida, redukcije emocionalne napetosti, promjena navika i ponašanja, razvijanja novih vještina...

       Dosta prepisivanja iz skripte s faksa.

       Ne slažem da je taj odnos jednosmjeran, već smatram da je cirkularan. Zašto? Osobno smatram da u psihoterapiji odnos jednostavno ne može biti jednosmjeran. Pojam jednosmjernosti za mene znači da psihoterapeut utječe na klijenta; daje mu savjete, sugestije, upute, zadatke... a na osnovu čega? Ako je odgovor na to pitanje na osnovu onoga što klijent kaže u startu gubimo jednosmjernost, jer tada i klijent nešto daje psihoterapeutu. Ali neovisno o tome, svaki klijent utječe na psihoterapeuta. Psihoterapeut sa svakim klijentom uči nove stvari, stječe nova iskustva, dobija nove ideje i spoznaje, a što sve znači da je i on u procesu promjene, a to opet isključuje jednosmjernost. Naravno, možemo govoriti o dvije suprotne jednosmjernosti, ali nije li to onda cirkularnost?

       Ok, ima i onih psihoterapeuta koji vole sve raditi po knjizi i ne razmišljati o ičemu drugome, pa ako ne uspije kriv je klijent jer je bio u otporu. Oni za sebe znaju da su sve napravili kako treba, čime su održali svoje samopoštovanje i sve je ok.

       Što se tiče psiholoških metoda i tehnika, ne slažem se sa riječju "psihološke" jer implicira bavljenje samo psihom, a psihoterapija je cjelovitiji proces u kojem se nerijetko bavimo i tijelom. Čak i ako isključimo pravce tjelesne psihoterapije koji podrazumijevaju fizički kontakt, samo tijelo i tjelesne senzacije nerijetka su tema u psihoterapijskom radu, kao i put do promjena. Ta razdvojenost uma i tijela koncept koji ja ne volim.