erijetko se susrećem s idejom da su psihoterapeuti ljudi koji drugima rješavaju probleme. Ljudi odu k psihoterapeutu, plate i izađu bez problema s kojim su došli. Da je to zaista tako, život bi bio predivan.

       Nebrojeno sam puta ljudima objašnjavao da to nije tako koristeći vječnu metaforu čarobnog štapića. I dok objašnjavam da psihoterapija nije čarobni štapić koji ukloni problem tek tako, već oni trebaju aktivno sudjelovati, pričam o jednom mostu. Mostu nas dijeli od mjesta u prostoru ili vremenu gdje smo sada i mjesta gdje se nalazi naš cilj do kojega želimo doći, a zbog kojega smo i došli na psihoterapiju.

       Psihoterapeut ima znanja kako sagraditi taj most koji če klijenta odvesti do željenog cilja, ali klijent je taj koji treba preći preko tog mosta. To nitko ne može učiniti umjesto njega.

       Osoba koja se odluči za pshoterapije nekad ne vidi most koji već postoji, pa joj ga treba pokazati; ponekad ne zna da most uopće postoji; a neka joj samo treba pomoć da isto do kraja sagradi. Ali neovisno o tome kakva je priča u pozadini, jedna je stvar uvijek ista – nitko ne može preći preko tog mosta umjesto nas samih.

       Koliko je prelazak preko mosta lagan ili težak ovisi o puno faktora. O klijentu, terapeutu, odnosu koji su uspostavili, cilju do kojega klijent želi doći, povjerenju... Ali ono neophodno je spremnost klijenta da hoda tim motom i pređe na drugu stranu.