vjestan da su moja brojna zvanja ono što privlači najviše pažnje kodmene, započeti ću s tim. Iako se trogodišnje škole doživljavaju kao manje vrijedne ili škole za one koji ne mogu upisati ništa bolje, srednju školu za cvjećara sam upisao jer sam htio. Zvanjem koje sam stekao (i koje volim i dalje) se primarno nisam nastavio baviti jer sam ga doživio kao umjetnost (kao što japanci pristupaju cvijeću), dok naši ljudi nisu bili skloni inovacijama. Pored toga što je većini bilo nezamislivo vidjeti mušku osobu u cvjećarnici. To im jednostavno nije bilo normalno.

       Tražeći sebe dalje privukla me je psihologija, ali s trogodšnjom školom nisam mogao na taj fakultet, pa sam se odlučio za učitelja likovne kulture (odmalena su mi predviđali da ću biti umjetnik). Taj se je studij tada mogao upisati s trogodišnjom školom. No, liječnica kod koje sam bio na obveznom liječničkom pregledu za upis na fakultet nije mi dala potvrdu o sposobnosti za fakultet zato jer mucam. Na moje traženje objašnjenja, pozvala je psihijatra da me preuzme, pa sam odustao od te ideje i ravno iz njene ordinacije se uputio upisati prekvalifikaciju za četverogodišnju školu. Tijekom dvije godine, koliko je trajala prekvalifikacija, od cjelokupne okoline sam slušao kako se uzalud nadam da ću uspjeti upisati psihologiju. Maturirao sam u roku i iz prve upisao psihologiju.

       Na studiju psihologije me nikad nije privlačila klinička psihologija kao ni pomisao na bavljenje psihoterapijom. Uvijek mi je smetalo guranje ljudi u kućice i gledanje istih kroz razne teorije. Nije mi se svidjelo neuvažavanje individualnosti i često sam razmišljao o tome postoji li ikakav način za se baviti psihoterapijom, a da se ne moram prisiliti prihvatiti teorijske dogme.