Bio jednom jedan maslačak. Živio je u pukotini kamene staze koja je vodila kroz ružičnjak. Svi ljudi koji su prolazili stazom tom divili su se ružama i bešćutno gazili maslačka ni ne primjećujući ga.

       Maslačak je hrabno trpio gaženje čekajući dan kada će onaj predivni leptir koji posjećuje ruže sletjeti i na njega. Svakog je dana, unatoč gaženju, ponosno dizao svoju malu glavicu čekajući leptira. No, leptir je bio perviše opčinjen ljepotom ruža da bi uopće pogledao maslačka koji je svakog dana bivao sve žalosniji.

       Jedne noći, kada je mjesec rasuo svoj srebrni sjaj po usnulom cvijeću maslačak je osjetio da se nešto dešava i znatiželjno podignuo svoju glavicu da bolje pogleda mjesec. Tada je shvatio da je izgubio svoju žutu boju i da je postao srebrna loptica, meka poput pahuljice ispletene od najfinije paučine koja se presijavala poput najskupljeg dijamanta.

       Noćni leptir, zadivljen maslačkovom ljepotom, sletio je na tu lopticu i zamahom svojih krila razaslao pahuljice maslačka u svijet.

       I dok su se ružama latice sušile, maslačak je širio svoju ljepotu šaljući svoje pahuljice po svijetu.

       Jedna je sletjela na prazno polje, gdje je iz nje niknuo maslačak koji je svoje pahuljice raširio po tom istom polju i uskoro stvorio polje maslačka. Na tom se polju hranila mnogobrojna zečja obitelj iz obližnje šume; siromašna je starica napravila slatki sok za svoje unuke; djeca u svakodnevno uživala otpuhujući srebrne pahuljice; a umjetnik ih je slikao.