Kaže legenda da se to desilo jednom davno u jednom vrtu daleke Indije kada je jedan posjetioc ušao u taj vrt, zastao i osluškivao. Osluškivao je što biljke govore.
       Čuo je palmu kako zavidi mangu na njegovim plodovima jarkih boja, dok su njeni ružni. Isti taj mango zavidio je palmi na njenom lišću koje se njiše na vjetru. Čuo je ružu koja zavidi orhideji na njenim bojama koje se prelijevaju na suncu, a ta ista orhideja zavidjela je ruži na njenom mirisu.
       I tako je svaka biljka zavidjela nekoj drugoj i žalila se, osim jednog malog žutog cvijeta u krajnjem kutu tog vrta. Posjetioc mu je prišao.
       „Kako to da se ti jedini ne žališ?“ upitao ga je posjetioc.
       „Da je priroda htjela da imam lišće palme ili plodove manga, ona bi mi to dala. Da je priroda htjela da imam ljepotu orhideje ili miris ruže, ona bi mi i to dala. Ali priroda je htjela da ja budem obični mali žuti cvijet i zato sam ja odlućio biti najbolji obični mali žuti cvijet koji je ikada postojao“, odgovorio mu je.